U organizaciji Kulturnog centra Bar, u sali Dvorca kralja Nikole, održano je autorsko veče Svetozara Đurišića, pjesnika iz Virpazara, čija najnovija knjiga „Zvjezdozorje“ je nedavno izašla iz štampe. „Raspeće“, „Bijeli dani“, „Tajni razgovori“, „Snoviđenje“, „Na straži mira“, „Jahači apokalipse“ – samo su neki od naslova više od devedeset pjesama koje su se skrasile među koricama najnovijeg Đurišićevog ostvarenja koje u svojstvu izdavača potpisuje Udruženje književnika Srbije.
Profesor jugoslovenske i opšte književnosti Milivoje Đukanović u recenziji ovog djela navodi kako je autorov pjesnički kosmos naseljen tugama i vrelinom.
Moderator Đurišićeve barske večeri bio je književni stvaralac i novinar Milan Vujović. Kako je Vujović kazao govoreći o Đurišiću, „postoje dvije vrste pametnih ljudi“.
– Jedni su nesigurni u sebe, a drugi se prave da su sigurni u sebe. Sveto Đurišić spada u prvu grupu. On je odličan pjesnik i loš glumac, zapravo ne zna da glumi, sve je kod njega iskreno nepatvoreno. On je dobar čovjek, nesklon kompromisima bilo koje vrste. Njemu i njegovoj poeziji i vasiona je mala, a čitavog života je bio i ostao vuk samotnjak. U njegovoj interpretaciji, i zapisivanje broja na strujomjeru ličilo je na poeziju – naveo je Vujović.
Pjesnikinja i novinarka Jovanka Ljubenko Matunović, svjedočeći o Đurišićevom stvaralaštvu, istakla je da bez velike dileme njegovu „Odu vinu'' i „Adamovu kob“ pridružuje stranicama koje će svjedočiti o kreativno osobenim, darovitim, na trenutke plahovitim, krajnje suptilnim tumačima života kojima on bez sumnje pripada.
– Životno utkan u zavičaj iz koga se oglašava na povojima vjetrova, Đurišić je nesebično istom zavičajnom svjetlošću natkrilio u ,,Adamovoj kobi'' i subdinu rano preminulog vajara Branislava Mistovića. Taj i takav gest samo otkriva nesebičnost ili bolje onaj kreativnim ljudima krajnje svojstven manir da u ličnom univerzumu prije sebe sačuvaju prostor za ispisnike po talent - objasnila je Ljubenko Matunović.
Ljubenko Matunović je istakla kako se „cvjetanje unutrašnjeg svijeta u inat spoljnoj maski koju je Đurišić namjerno navukao prema svijetu preporučuje kao kačenje o zrak za ulazak u čarobni krug. A krug je oduvijek bio domovina pjesnika, osobenjaka, čarobnjaka, zato što mu je sam izlaz lavirint i traganje”. O poznanstvu i prijateljstvu sa Đurišićem koje datira još iz sedamdesetih godina minulog vijeka, kada ih je spojila ljubav prema poeziji, govorio je pjesnik Miroslav Jovanović Timotijev.
– Svetozar Đurišić je rođeni lirik koji piše misaonu poeziju. U njegovoj poeziji ima puno kosmogonije, metafizike, oniričnog, onog izvan iskustva. Da najbolje poezija govori sama o sebi, dokaz je njegov katren: ,,Ako jutro ne rađa pticu, ne može biti simbol oblaka, objavljujem umrlicu za sva svitanja izigrana''. Njegove pjesme će živjeti duže od samog pjesnika, živjeće i poslije njega - riječi su Timotijeva.
Sam Đurišić je kazao kako je njegova duša prijenula za poeziju i da je u slavu poezije i upriličeno njegovo autorsko veče u Baru.
Inače lijepo veče upotpunile su sestre Anđela i Slađana Janković, iz muzičke grupe „Montenegrine“.
M.Jovanović
Baštovan među stvaraocima
Svetozar Đurišić je rođen 1949. godine u Zabesu kod Virpazara. Objavio je tri knjige poezije: “Tragom kristala” 1989. godine, “Odbljesci lovćenskog plamena” 2013. i “Zvjezdozorje”.
Među čitalačkom publikom i kritičkom javnošću posebno je odjeknula knjiga “Odbljesci lovćenskog plamena”, posvećena srpskoj heroini iz Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata – Milunki Savić.
Učesnik je brojnih festivala poezije, dobitnik više nagrada i priznanja. Njegova pjesma „Oda vinu“ prevedena je na švedski jezik. Zastupljen je u mnogim zbornicima i časopisima za kulturu. Đurišić radi u Baru, a živi u zavičaju.
Pjesnik je – i „nema mu spasa”
Književnik Ranko Radović, takođe recenzent Đurišićeve knjige, kao autorove pjesme naročito vrijedne pamćenja izdvaja „Izigrana svitanja“, „Oda vinu“, „Na straži mira“, „Produžena varka“, „Majčina suza“, „Pjesme su behari duše“ i „Vidovdan“.
– Kao što za sve pjesnike koji su vrijedni pamćenja ima dovoljno mjesta u ljudskom pamćenju, tako za sve koji su vrijedni zaborava ima dovoljno mjesta u ljudskom zaboravu. Svetozar Đurišić je pjesnik! I nema mu spasa – konstatuje Radović.